Arinoe & blog

Welcome To The Truth

09.06.2009.

Vrijeme života



The story of life is quicker then the wink of an eye,
The story of love is hello goodbye...

(Jimi Hendrix, 1970.)

                  * * *

Ispod mog prozora
Nepregledan niz spratova
Dole su gosti kafea Fortuna
Što ne žele čuti za starost

Ljulja se buka
Ravni krovovi solitera
Poligon su vjetru
Što raznosi ponude iz kladionica

Jutro počinjem pranjem zuba
Omiljenom muzikom
Ne bih da svijetu zamjeram
Što si prije bora pokojan

Jer i ja sam bila pijana
Ali dobro se, perfektno
Ujutro sjećam
Kako su ti oči gorjele

U vrijeme života

Arinoe & blog
<< 06/2009 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
282930


LINKS

Približavanje oluje
Pogledaj one oblake,Vera,zašto šutiš
Nisam,zaboga,životinja,ali evo kiše
Kako je naglo zahladilo
Daleko smo od grada

U redu,Vera,nikad neću zaboraviti
Što si mi darovala
Mi smo sada jedno i čemu govoriti
Žuti oblaci često donesu tuču
Sve je već nijemo ,zrikavci i žito

Ako ti želiš,možemo i ostati
Bojim se za tebe,za mene je svejedno
Gromovi su opasni u poljima
A mi smo sada najviši
(i tako prokleto sami)

Mnogi će ratar večeras kukati nad zrnjem
Rasutim iz klasja
Ne bih mogao pristati da toliko
Ovisim o mijenama
Ne plači,Vera,to su samo živci
I oni slute oluje

Kažem ti,život je u svemu mnogo jednostavniji
Evo i prvih kapi,sad će početi urnebes
Zakopčaj haljinu,gle,i cvijeće se zatvara
Ne bih sebi oprostio da ti se nešto dogodi

Dakako,ovo će mjesto u mojem sjećanju
Ostati sveto
Molim te,brže koračaj
I nemoj se osvrtati

Slavko Mihalić,1928.

WRITE ME RIGHT HERE
the.arinoe@gmail.com

Ledeni blud

Tu ćemo umrijeti Kitty, i nemoćne su noge moje;
nema izlaza iz ledene šume i nema putova u tmini;
sve je pokrito i nestalo tragova naših;
klonula mi ruka i mraz je pao na misao moju;
propast ćemo, Kitty - pohotne su ralje smrti.
Sjećaš se ljeta i pjesama mojih?
papir će da priča potomcima grijehe moje i ime će moje biti kletva;
plakat će tebe i suza će biti Kitty;
oskvrnuli te stihovi moji i pršteći si blud u knjizi mojoj.
Prepale se oči tvoje i sledila se sapa tvoja;
sijeda si od studeni i usne su tvoje razderane;
dršće ti duša i groza je melodija njezina;
mrtva je atmosfera i pjesma je oblijeće tvoja;
kratak je njezin vijek i vraća se k nama ko snijeg.
Čuješ li riječi moje, zabludjela plahosti?
one su bezglasni blud i ledeno srću k tebi;
ruke te moje bujme - oh, daj mi šapat krvi.
Gle, pomrčalo sunce i bljednuli mu traci;
sami smo u strahoti zimnih usta i crni se ždrijelo sablasti;
zove nas i pohotan je njezin pijev;
mahniti su zubi njezini i samljet će kosti naše.
Daj mi šapat krvi - u krvi je život naš;
jača je ona od bjesova i oduprijet će se samrtnoj navali;
o duni i skoknimo i tisnimo se jedno u drugo;
pospana je krv naša - u bdijenju je spas naš.
Gle, pao led i zamire boštvo naše;
nema sjaja majka moja i mrtve su usne njezine;
nema mlijeka sa sisa njezinih i pomrijet će djeca njena;
ledena je groza i mraz plazi vrhu nas;
sledile se riječi moje i olovne se ruše na nas.
Gdje ti je krv, ljubavi moja?
nokat će je moj tražiti i zub će biti ispitivalac,
oni će biti ko oči gladi i glas potopa.
Gluha si za riječi moje i nijema je strast tvoja;
gdje ti je krv, ženo pjesama mojih i sanja mojih?
Zamireš, dušo, i nema zvonca kod pogreba tvoga;
sledila se krv tvoja i polomljene su kosti tvoje;
nema toplote dah moj i mrtav je cjelov.
Spremna su jestiva, sablasti, želim ti dobar tek,
jedan je tanjir, Kitty, i tjelesa su naša jestivo;
vjenčani smo, ženo - u crijevlju nas čeka pir;
ženidba je naša skora i krevet je prostrt naš;
prostrt je krevet naš - i čavlima pribiše daske.
Jedan je grob naš i preko njega nema krsta;
jedan je lijes naš i tjelesa se naša grle,
vlažna je zemlja - o mrtva ljubavi.
Nema duše u kosturu našem i raspadu mesa našega;
crvi su cjelovi naši i sagnjište oličene daske.
Kapaju li suze povrh groba našega i cvjeta li cvijeće?
Miluje li nas pero pjesnika i toplota sućutne mladosti?
Hoće li prorovati naslage i probiti lijes?
Hoće li naći kosti naše i pročitati posljednji stih?
Kratak je bio moj vijek i prerano je umrla duša;
rana je bila smrt ko prerane moje strasti;
iz mrtvoga groba struji krik i osudan je njegov zvuk;
on je ko očaj s osude i plamen otpora.
Gledajte zalutali blud, gledajte strasti bitka;
prokunite misao moju i sažgite joj krila;
sa strvina se izvija i buntovan je njezin dah:
mrtva se tjelesa ljube i očajan je njihov krik.
Zbunila se majka priroda i pijana bješe kod poroda: -
tijesan mi bijaše vijek, a velebna bješe mi duša.

Janko Polić Kamov

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
35869

Powered by Blogger.ba